Miš nije izmislio mišolovku!

Kako «prodati» ekološku temu svojem uredniku, koliko ekološkim novinarima može pomoći njihovo međuna- rodno udruženje te kakva je budućnost borbe za očuvanje okoliša upitali smo predsjednika Međunarodne federacije ekoloških novinara Michaela Scherresa...

Gospodine Scherres, koji su glavni ciljevi organizacije koju vodite?
IFEJ (International Fedration of Enviromental Journalist) je za svoje sjedište odabrao Francusku i tamo radimo samo moja francuska kolegica Louisette Gouverne i ja, mi obavljamo sve administrativne poslove. Što se tiče povijesti organizacije ona je osnovana 1993. u Bristonu. Tada smo okupili novinare iz 28 zemalja. Mnogi su novinari bili iz zemalja bivšeg istočnog bloka jer se mnogo otkrivalo o uništenoj prirodi recimo u bivšoj istočnoj Njemačkoj. Prvi je cilj Federacije bio povezati novinare kako bi se osigurali izvori infomacija i znanja te kako bi novinari pomogli jedni drugima jer su postali prijatelji s raznih strana svijeta, od Nepala do Norveške.Tako smo zaista mogli unaprijediti posao novinara jer smo prije svega novinari a tek onda okolišni novinari. Taj smo napredak mogli ostvariti i zato jer u našoj mreži imamo mnogo novinara koji pišu o ekonomiji ili sportu.

U svemu se može može naći ekološki aspekt priče. Svake se godine sastajemo u drugom dijelu svijeta a pritom sudjeluje mnogo novinara iz regije o kojoj se radi jer nemamo stalni izvor financiranja iz neke zaklade. Mnoge su agencije sumnjičave spram našeg rada no mi im stalno govorimo isto:»Želim biti dio rješenja, a ne dio problema!» Nije lagano naći izvor financiranja za naše svakodnevne djelatnosti i stoga imamo samo dvije osobe u administraciji. Kontaktiramo kolege iz 117 zemalja. Oni su ičlanovi ili su njihove organizacije članovi IFEJ-a. Dakle bitna je mreža, ako želim napraviti članak recimo o zagađenju u rudnicima zlata u Rumunjskoj onda mogu kontaktirati kolegu iz Rumunjske i pitati ga možemo li priču napraviti zajedno, to je na obostranu korist jer će on objaviti nešto izvan svoje zemlje.

Koliko imate članova?
Postoje dvije vrste članova: pojedinci i organizacije. Individulanih članova imamo oko 2 tisuće no mi možemo doći u kontakt s oko 7 tisuća ljudi diljem svijeta. Naš je član i najstarije udruženje okolišnih novinara, ono francusko, koje okuplja 300 članova, no imali smo i sličnu švedsku organizaciju ali se ona raspala pa su pojedinci iz te zemlje ostali članovi. S druge strane pokušavamo pomoći nekim kolegama u stvaranju njihovih nacionalnih udruga okolišnih novinara.

Press centar za okoliš Hrvatske je također član IFEJ-a, s kime iz Hrvatske i regije još surađujete?
Sigurno ima nekoliko adresa, nemamo možda aktivnih članova koji plaćaju godišnju članarinu od 5 dolara, kao i u Africi, no kontakti u regiji postoje.

Kako vi možete pomoći svojim članovima?
Kada jedan ruski novinar nije mogao objaviti priču o tome kako ruski ratni brodovi odbacuju nuklearni otpad mi smo to objavili u Francuskoj. Isto tako je jedan alžirski novinar optužio svoju vladu za nemar zbog lošeg stanja sustava opskbe vodom to također nije mogao objaviti u svojoj zemlji, mi smo mu pomogli da to učini drugdje. Tako imamo oči u svakom dijelu svijeta i vi možete ukazivati na probleme preko nas.

Kakav je položaj okolišnih novinara koji su Vaši članovi spram svojih kolega u medijima gdje rade?
To ovisi o nama. Mi smo novinari koji pišu o okolišu, pišemo priče za obične ljude i uvijek možemo pronaći ekološki aspekt u našim reportažama. I to mislim ključ našeg uspjeha. Kada recimo pišemo kao sportski novinari o golfu, možemo reći da su golfski travnjaci veliki potrošači vode. Neka su područja na Filipinima posve iskrčena a sve počiva na koraljnim grebenima. Prilikom pisanja takve reportaže morate upozoriti kako je nedopustivo korištenje tolike količine vode kako bi se travnjaci održali zelenim. Ako dakle nađemo neki ekološki aspekt u svakoj priči i dobro ga uklopimo, naši će urednici morati prihvatiti tu priču. Tako i novinari koji pišu o autima mogu pisati o tome kako motori postaju sve lakši ali istovremeno su vozila sve veća, ukupna se težina vozila ne smanjuje pa takko u posljednjih 10 godina ništa nismo uštedjeli na gorivu.

Na što sve ekološki novinari moraju paziti kako ne bi bili iskorišteni?
Svi novinari moraju paziti na to. Vrijeme ekološkog aktivizma, koje je dobivalo mnogo prostora u medijima, je prošlo. Svi nas žele iskoristiti i politička i aktivistička strana. Moramo se zapitati je li slika u kojoj su veliki šefovi zli, a NGO dobar, zaista istinita.

Razlikuje li se u nečemu rad ekoloških novinara u zapadnoj i istočnoj Europi?
Razlika je u tome što je razlika između aktivista i novinara u istočnim zemljama manja nego u zapadnim. Aktivizam je na zapadu slabiji jer su novinari istočnih zemalja osobno zainteresaniji, zauzetiji i osjećaju što nepravedno i što se ne uklapa u sustav vrijednosti.

Imate li neki savjet za njih?
Nerado dajem savjete, ali mislim da je teško biti objektivan ako si tako emocionalno angažiran. Kada ste isfrustrirani nepravdom i novobogatašima, nepostajanjem susatava za borbu protiv toga, teško je održati profesionalni odmak.

Koliko kompanije utječu na ekološke novinare?
Važan je pristup dobrim i pouzdanim informacijama. Nakon Černobila u Njemačkoj nismo imali pristup informacijama jer su mnoge lokalne vlade rekla njima da ne puštaju ništa van. Isto tako u Francuskoj je čak i jedan ministar lagao kako opasnost ne postoji. Svi žele dobro mišljenje novinara koji su često pozivani na razne prezentacije proizvoda no nakon toga ovisi o vama kako ćete pisati.

Kako gledate na budućnost zaštite okoliša i buduću ulogu ekoloških novinara, trebaju li oni imati obrazovanje prirodnih znanosti?
Kako i u drugim vrstama novinarstva i u okolišnom vrijedi zakon: dobra vijest je loša vijest. Ipak treba pokušati pisati i o dobrim stvarima. Što se tiče očuvanja okoliša glavni su problem ljudi. Neki okolišni problemi postaju sve složeniji pa morate kontaktirati mnogo ljudi za dobivanje potpune slike. Mi ne možemo biti stručnjaci za sve jer kad se recimo dogodio Černobil postavljala su se razna pitanja poput onoga: tko je odgovorni vlasnik radioaktivnog oblaka koji dolazi iz Ukrajine?